Umnih, tražih,

Ritam, polako osvaja moja čula, vuče me k sebi tražeći topli zagrljaj. Kao i svaka druga povodljiva drolja u potpunosti se predajem privlačnome bubnjanju i umirujućem dahu kiše.

Čekajući iskah razlog samog čekanja, što mi samo nameće daljnje umanjenje glede smisla. Kako bi sve bilo jednostavnije da rijeke ne trebaju smjer već samo koheziju kapljica kao svrhovitost opravdanja.

Potjeran prijekom potrebom trčim k nepoznatom u htjenju da me sve jača nada neće iznevjeriti. Grozomoran razlog moje žurbe biva u potpunosti potjeran, izbačen grubo bez razmišljanja čime se naznaka spokoja krene nazirati u turobnosti trenutka.

Može li se išta reći, može li hrabrost progovaranja negirati nepotrebnost izričaja ?
U potpunosti je razvidno da apsolutni nedostatak intelektualnog zadatka na kraju ima potrebu za besmislenim gubitkom vremena. Ne postoji razlog koji može objasniti isključivo nadomještanje realnosti pomno složenom umjetnom slikom. Da li je uopće nužno znati pozadinu, što zaokuplja pažnju ? Čak više je no potrebito odvajanje od samokritične vizije onoga što nikada neće biti. Na kraju ostanemo iznenađeni dimenzijom poricanja odgovornosti čije posljedice snosimo prije no se dogodio uzrok.

Njegova beživotna tjelesina mirno leži pod našim nogama. Slavan mač u tišini sječe zemlju ostavljajući trag neuspjeha. Snažan drhtaj prožima me cijela, budeći prelijep nagovještaj divna oćuta. Slabašan impuls općeg zadovoljstva stisne mi jaja tjerajući dlake na podizanje. Galopirajućom brzinom pristigne me divlja erekcija koja mi na kraju potvrdi da je sve napokon gotovo. Ne vjerujući u sretnu istinu nevjerojatno sladosršće natjera me na životinjsko glasanje ranjena medvjeda te divlje, nekontrolirano svršavanje po tipkovnici, mišu i monitoru. Sav znojan i opušten usudim se napokon sagledati cijelu sliku i čestitati svima. Postigli smo nevjerojatan doseg, nešto što će se spominjati generacijama s strahopoštovanjem. Priče o nama plašiti će malu djecu u trenutcima neposlušnosti, starce tjerati u plač i skrivanje pogleda poradi sramote nesudjelovanja.
Otjeram misli, i ukočenim nogama ustajem s stolice, trčim do prvog prozora trgajući bravu kako bi ga prije otvorio. Kao i svaki velikan skupljam oguljene dlanove oko usta i uzimam dah. Došlo je vrijeme da svijet sazna i da se divi. „LITCH KING JE MRTAV“. Da li sam normalan ?